You are here

Sazvučje modernog i tradicionalnog

24/07/2014

Marko Brajović, arhitekta i dizajner, umjetnik svjetske reputacije, porijeklom iz Crne Gore, ističe da je ovaj projekat radio sa posebnom emocijom te da će naš paviljon biti i pamćem i primjećen. Gumno i Durmitor su osnova umjetničkog izraza idejnog rješenja crnogorskog paviljona na EXPO-u u Milanu. Kaže da je njegov studio iz Sao Paola izučavao topografiju Durmitora kao i hromatske fenomene  neba nad ovom planinom tokom godišnjih doba, što zaokružuje temu paviljona. Po njegovim riječima cilj je bio prezentovati Crnu Goru koja prihvata i shvata vrijednost tradicije, ali je interpretira na moderan način. To je čitanje prošlosti savremenim očima.
Brajović je rođen u Podgorici 1973., arhitekturu je završio u Veneciji, a magistrirao u Barseloni gdje započinje profesionalnu praksu radom na projektima iz oblasti multimedijalne umjetnosti. Multidisciplinarni tim Atelier Marko Brajović radi u oblastima arhitekture, scenografije, enterijera i proizvodnog dizajna. Radili su izložbu Stanley Kubricka, Davida Bouwiea, projekte za Nike, Google… Marko je profesor i predavač na fakultetima u Kataloniji, Sao Paolu, Barseloni, Moskvi, Kostariki, Japanu, Berlinu…

Glasnik: Kako će izgledati crnogorski paviljon na EXPO 2015 u Milanu?
M. Brajović: Naš paviljon interpretira tradicionalne elemente Crne Gore na izuzetno savremen način, putem tehnologije i dizajna. Interpretacija je izuzetno važna da bismo stvorili narativnu liniju prezentacije sadržaja, kao i čulnu kontekstualizaciju kod publike u paviljonu. Vertikalnost samog prostora je interesantna kao i centralni element koji potencira dvije komponente. To su chandelier (luster, prim. Glasnik) koji proizilazi iz elemenata Durmitora, te veliko ogledalo na podu - naše Crno jezero koje reflektira i interpretira inverznu formu tog volumena. Zahvaljujući tim elementima, publika će praktično hodati, lebdjeti iznad Durmitora, a sve je okruženo elementom gumna, što je strategija ujedinjenja, gostoprimstva, jela, porodice, kuće, ognjišta...
Glasnik: Ali i strategija dijaloga, riječi, otvorenosti, pomaganja...
M. Brajović: Apsolutno, tako je.
Glasnik: Koliko Vam je činjenica da nijeste živjeli ovdje, iako ste porijeklom iz Crne Gore, možda otežala posao da savremenim kodom pročitate crnogorsko juče i danas?
M. Brajović: Mislim da mi to nije bio limit. Iako nikada nijesam živio u Crnoj Gori, često sam dolazio. Otac mi je iz Bjelopavlića, tako smo ovdje svake godine posjećivali rođake. Moja životna trajektorija je multikulturalna, jer sam jako mlad otišao i iz Hrvatske, u kojoj sam živio kao dijete, i to u Italiju na studije arhitekture u Veneciji, a zatim nakon osam godina u Španiju, gdje sam, u Barseloni magistrirao i započeo doktorat, da bih nakon sedam godina otišao u Japan, pa u Kostariku, gdje smo realizovali projekat tropske održive arhitekture, te u Brazil gdje sam već osam godina.
Mi smo za EXPO konkurisali kao međunarodni studio, iz Brazila. Mnogo je pomoglo to što sam porijeklom iz Crne Gore, jer ako želimo biti originalni moramo ići to the origins (ka korjenima, prim. Glasnika), gdje su osnove sadašnjeg društva. Korijeni i tradicija osnova svakog projekta koji radimo. No, način na koji će se interpretirati, da se ne uđe u neke rustične, literalne interpretacije, neke direktne metafore samog folklora, meni je velika stvar. Znači, kako interpretirati te tradicionalne elemente na savremen način i da oni budu laki, da se pokaže lakoća i otvorenost komunikacije koja, više nego što daje odgovore, postavlja pametna pitanja.
Gumno je element gdje se definiralo, sudilo, ujedinjavalo – i zato je jako važan, kao i element prirodne topografije Crne Gore vezan za kulturu, hranu, način života. Četiri godišnja doba koja su jaka tema paviljona su izuzetno važna na svim nivoima i njihova interpretacija nam je bila od izuzetnog značaja, kroz hromatsku sensaciju.
Glasnik: Smatrate li da će Vaše rješenje omogućiti da se predstave sve tipične karakteristike Crne Gore, bitne za temu EXPO 2015 „Hraniti planetu. Energija za život“?
M. Brajović: Za ovu temu, da. Jer, hrana ima teritorijalne, geografske, kulturne, nutritivne, promotivne i socijalne elemente. Sve to posjetioci EXPO treba da prožive, kroz strategiju tradicionalnih vizuelnih elemenata kakav su gumno, Durmitor, itd. Ta slojevitost je ono što nas zanima. Definisaćemo mogućnosti komunikacije sadržaja paviljona s posjetiocima. Na jednom velikom ekranu prikazivaće se promotivni sadržaji iz turizma, poljoprivrede, svih aktivnosti Crne Gore. Interaktivni sto će omogućiti da se hrana poveže sa kulturnim, geografskim, i istorijskim kontekstom. Preko tog interaktivnog stola posjetioci će moći da dobiju recepture i druge informacije. Tu je i slikarski zid na kojem će biti galerija, odnosno izložba djela savremenih crnogorskih umjetnika.
Glasnik: Da li će sve te aktivnosti biti dobra osnova da Crna Gora bude na pravi način predstavljena na velikoj svjetskoj izložbi i da se njena prezentacija pamti?
M. Brajović: Vjerujem da hoće, jer mislim da su se spojile brojne pozitivne stvari u svemu ovome. Konkurs je izuzetno dobro organizovan, konkursni tim sa kojim ćemo raditi je veoma kvalifikovan, a vjerovatno ćemo imati dobre partnere i saradnike na međunarodnom nivou, na realizaciji projekta. Vjerujem da će biti interesovanja iz drugih segmenata, kulturnih, promotivnih, državnih, da iskoriste taj naš prostor kao platformu za komunikaciju. Ovo što mi radimo je jedan show room kroz koji prikazujemo zemlju ne na naivan način nego kroz meta language, odnosno putem brojnih sadržaja bitnih za savremenu i buduću Crnu Goru koja prihvata i shvata vrijednost tradicije, ali je interpretira na moderan način. To je čitanje prošlosti savremenim očima, ili kad valorizujete istoriju na moderan način. Naše gumno zato nije od kamena već od drveta. Ne treba limitirati gumno da bi ono to bilo. Naš Durmitor ne treba da bude planina napravljena od kamena, već od vune, što uvodi druge aspekte produkcije, materijale i tekstil, te daje tu lakoću, sensorijalnost prostora.
Glasnik: Boje su izuzetno važne u arhitekturi, pa se vrhunski arhitekti posvećuju „dijalogu sa bojama našeg prirodnog okruženja“. Zato pitanje da li su dio Vašeg projekta i autohtone boje po kojima je Crna Gora prepoznatljiva?
M. Brajović: Koristili smo boje iz kolektivne ideje o Crnoj Gori, koje se koriste kroz državne simbole, a dolaze iz prirode. Napravili smo četiri fotografije istog prostora i identifikovali hromatski ton neba u četiri godišnja doba. Ona definišu četiri teme našeg paviljona koje će se ponavljati u ciklusu tokom cijelog EXPO-a. Jedna tema - jedna boja obilježava svakodnevnu posjetu paviljonu, kada interaktivni sto radi, ekrani prikazuju promotivne programe, servira se hrana, izvodi muzika. Veliki šandelije će dati drugu boju kada su, recimo, koncerti, kulturni događaji. To pokazuje fleksibilnost i promjenljivost našeg paviljona. Treća tema biće kada se održavaju razgovori, konferencije, male prezentacije, promotivni momenti. Posljednja boja je za svečane večere u gumnu, gdje će biti postavljeni stolovi. Znači, osim toga što gumno služi svakodnevno za hranu i brz odnos sa prostorom, biće tu i svečane, diplomatske večere i za tu priliku naš paviljon postaje izuzetno luksuzna sala, odnosno restoran.
Glasnik: Vi nijeste novi u ovoj priči – radili ste interijer paviljona Brazila na EXPO 2010 u Šangaju. Da li biste mogli povući paralelu između ova dva projekta?  
M. Brajović: Prvi put sam radio za EXPO 2005 godine u Aiši, Japanu. Zatim sam radio interijer paviljona Brazila za EXPO 2010 u Šangaju, kao i jedan među event na meksičkom paviljonu u Saragosi. Ove godine smo pobjedili na dva konkursa – ponovo smo dobili projekat brazilskog paviljona, interijera i scenografije na 3.000 kvadrata prostora, sa studijom Arthur Casas iz Sao Paola, a veoma me veseli što smo dobili i crnogorski projekat. Na EXPO veličina paviljona, kao strategija komunikacije - nije važna. Naš paviljon je izuzetno gostoprimljiv, otvoren i mediteranskog duha. Brazilski paviljon je takođe veoma otvoren i prijatan za posjetioce, ali se bavi drugačijom strategijom komunikacije i prihvatanja publike. Mentalitet je različit, svaka zemlja ima svoj način predstavljanja i privlačenja publike. Paralele su u našem radu uvijek jasne. Svaki projekat zaslužuje specifičan dizajn, komunikaciju i stil kao rezultat svega toga. Želimo da stvorimo uslove da se zemlja predstavi na najbolji i najsavremeniji način. To je bit EXPO izložbi.
Glasnik: Zašto Vas privlače svjetske izložbe, odnosno umjetničko čitanje prostora, kultura, istorije, ekonomije… različitih zemalja? Da li su Vam, možda, ovi projekti zanimljiviji od drugih?
M. Brajović: Mi čak više od EXPO projekata radimo interijere, manje izložbe... Radili smo kancelarije Google u Brazilu, za Nike, Mitsubishi, KLM, izložbene prostore, interijere, product dizajn i u jednom segmentu radimo održivu arhitekturu.
Jako nas zanima odnos između prirode i arhitekture. Mi smo u stoljeću kada se cio koncept arhitekture mijenja. Funkcija arhitekture na tradicionalni način danas nema više smisla. Arhitektura je komunikativni, aktivirajući element u jednom prostoru. Ona je i interaktivni element, ekstenzija naših funkcija i mora se adaptirati, mijenjati. Prema tome, rigidnost arhitekture, artitektonskih prostora se mijenja. Mi to interpretiramo kroz našu liniju perfomatičkih, izložbenih prostora, održive arhitekture i dizajna. Zadatak je dati lakoću arhitekturi i fleksibilnost, te shvatiti koliko je važno da arhitekta, urbanista, inženjer, antropolog moraju da rade zajedno. Znači neophodna je multidisciplinarnost, jer arhitekta ne može sam interpretirati savremeni svijet i rješavati njegove probleme kroz isključivo arhitektonsku optiku, a to ne može ni urbanista, kao ni ekolog. Mi ne trebamo graditi da bismo se bavili arhitekturom. Mi radimo inflatible architecture, tensilne strukture, „laku” arhitekturu koja se tako i montira, demontira, prenosi. To smatramo da je arhitektura budućnosti.
Glasnik: Kada je o savremenoj arhitekturi riječ, sve češće se čuje mišljenje da kreativnost, ta umjetnička funkcija, uzmiče pred tehnicizmom, uzimanjem gotovih rješenja koja su već negdje primjenjena pa se inkorporiraju u projekte. Kreativnost ili tehnicizam?
M. Brajović: Arhitektura je prošla kroz dva ekstrema. Do početka 20. vijeka, ona je bila dio lijepih umjetnosti. Sa industrijskom revolucijom i masovnom produkcijom elemenata, arhitektura je prešla na drugu stranu, spojivši se sa inženjerskim školama i tim mentalitetom. U 21. stoljeću, u postindustrijskoj eri, arhitektura će prevazići paradigmu i metaforu mehanizma, gdje je bila izuzetno vezana uz funkciju, budžet, optimizaciju, upotrebnu vrijednost, gradnju za tržište. Napokon dolazimo do toga da se arhitektura gleda na organski, multidisciplinaran način, kao aktivator, komunikativni element, pokretač lokalne ekonomije, socijalnih i ekonomskih odnosa. Ona je ekonomski održiva kao paradigma živog organizma. Dok je paradigma mehanike, inženjerske arhitekture bila vezana za 20. stoljeće, današnja paradigma je biološka vizija arhitekture, ne toliko u materijalima koliko u strategiji njene organizacije. Jako vjerujem u tu vrstu buduće arhitekture koja će prevazići tu dijalektiku da li je umjetnička ili čisto racionalna. Na primjer, vrijednost jedne zgrade ne zavisi samo od njene tržišne cijene, već i od „plus vrijednosti” njene zelene energije, održivosti arhitekture, odnosno uloge aktivatora cijele regije, ekonomskog i socijalnog značaja...
Glasnik: Na koje ste Vaše projekte posebno ponosni?
M. Brajović: Dobro, sad sam ponosan na crnogorski paviljon za EXPO 2015, jer ne mogu biti neemocijalan prema tome. Imali smo veliki poriv i želju da učestvujemo u tom konkursu. Sjećam se, već smo pobijedili za brazilski paviljon i nijesmo imali potrebu za drugim takvim projektima, ali sam priželjkivao da dobijemo šansu da radimo i za Crnu Goru. I arhitektica koja radi sa mnom, Miljana Radović iz Danilovgrada, s posebnom pažnom je pratila da li će biti objavljen konkurs, i kada se to desilo kazali smo: „Idemo da pobijedimo”.
Glasnik: Otkud Vi u Brazilu? Zašto takav izbor?
M. Brajović: Moram da priznam da nikud nisam išao izborom, već me je vodio posao, život, okolnosti. U Brazilu sam najprije dobio ponudu da vodim workshopove održive arhitekture u jednom kulturnom centru usred Amazonije. Dvije godine to radio, dok mi je studio bio u Barseloni. Prilikom jednog povratka prošao sam kroz Sao Paolo, gdje su me pozvali da održim predavanja na fakultetima. Jedna od tih škola, Istituto Europeo di Design ponudila mi je da se vratim u Brazil kao direktor strateškog dizajna industrijskog interijera i da formiramo master program strateškog dizajna. Bio sam komotan u Barseloni, ali nešto mi je govorilo da nije vrijeme za takvu komociju, pa sam preselio u Sao Paolo.
Glasnik: Gdje Vam je bilo najljepše – u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Italiji, Španiji ili Brazilu?
M. Brajović: Iz svakog dijela imam lijepa sjećanja. Djetinstvo u Jugoslaviji, neponovljivo i prelijepo, puno mirisa boja. U Italiji sam se akademski formirao, a Venecija mi je takođe u izuzetnom sjećanju. Znate, meni je italijanski maternji jezik. Mi smo bilingualna porodica, majka mi je iz Istre.
Glasnik: Kako vidite crnogorsku arhitekturu danas?
M. Brajović: Ne poznajem dovoljno crnogorsku arhitekturu da bih o tome mogao pričati, i nemam kontakte sa mojom strukom ovdje, ali sam dobio prelijepi katalog Crnogorski salon arhitekture i sada želim sve to proguglati. Jako je važno što imamo salon. Sve ide svojim koracima, treba vremena da bi se stvorila kritična masa kvantiteta i kvaliteta, ali je važno da se stvara identitet i mogućnost da lokalne arhitekte mogu prikazati svoje radove.
Nadam se budućim kontaktima sa crnogorskim arhitektama i mogućoj saradnji. Ja jako vjerujem u kolaboraciju. Naš studio radi u kolaboraciji i tu vidim budućnost. Insistiram na tome da će crnogorski paviljon na EXPO biti rezultat timskog rada.
Glasnik: Pročitali smo da, dok ste Brazilu, po inspiraciju često odlazite u prašume Amazonije. Da li ćete u toku izrade crnogorskog paviljona obilaziti naše krajolike da bi ste prenijeli njihov „šmek” na svoje djelo?
M. Brajović: Durmitor mi je posebno drag. Tamo sam prije pet godina držao workshop i u tih 15 dana biciklom obišao sva jezera i taj me je pejsaž jako dotakao. Naša arhitektura je jako inspirisana pejsažom i prirodom. Moja specijalizacija je biomimetika, što je aplikacija prirodnih strategija, u arhitekturi, strukturi scenografije, odnosno onoga kako je priroda organizovana, kako preživljava. Tako da je meni priroda jedna od najvećih inspiracija. Za mjesec opet idem u Amazoniju, u pleme koje živi primordijalnim načinom života koji je izuzetno futuristički. Tamo je takav način života u spoju sa izuzetnom vizijom savremenosti - ljudi su univerzitetski školovani, koriste solarnu energiju... Ta naša budućnost, postindustrijski svijet gdje digitalno i prirodno koegzistiraju me jako inspiriše. Pod tim ne podrazumijevam rustični način života. Ponovo ću Durmitor posjetiti u septembru sa djecom i očekujem da će mi tamo opet doći inspiracija. Jednako je jaka snaga Durmitora i Amazonije, samo to treba valorizirati kao dio naše svakodnevice, a ne kao egzotični moment ili folklorni.