You are here

Prerađivačka industrija na temelju domaćih resursa

14/01/2013

Iz decembarskog Glasnika prenosimo razgovor sa Milutinom Đuranovićem, suvlasnikom Mljekare Lazine.

Brojni domaći ekonomisti, prateći makroekonomske pokazatelje u Crnoj Gori, nerijetko javno objavljuju kontradiktorne zaključke. Međutim, na osnovu sagledavanja ponašanja potrošača, praćenja grozničave tržišne utakmice između maloprodajnih objekata, intenzivnog rasta kompenzacija kao oblika izmirenja dužničko-povjerilačkih odnosa, broja gostiju i struktura narudžbi u restoranima, kao i niza drugih svakodnevnih faktora jasno je da se kriza u Crnoj Gori prilično razbuktava.
Na prvi pogled kriza bi se mogla obrazlagati i opravdavati činjenicom da je cijeli region, kontinent odnosno svijet u krizi, tj. da je kriza eksterno generisana. Dijelom se može naša kriza definisati „uvezenom” kategorijom, ali u znatnoj mjeri je interno uzrokovana. Međutim, ovo nije vezano samo za našu državu, već je pravilo za sve nacionalne ekonomije. U suštini, da nije bilo interno generisane krize u mnogim privredama, kriza ne bi dobila ni međunarodni karakter. Države, kao što su Kina, Japan, Njemačka, Turska, u kojima su interni uzroci krize svedeni na najmanju moguću mjeru, bez problema  odolijevaju dejstvu eksternih uzroka krize, i u ovim zemljama ne postoji pad privredne aktivnosti. Interne slabosti u kriznim periodima dobijaju na intenzitetu, a slabosti koje su u periodu blagostanja nevidljive u kriznim vremenima izbijaju na vidjelo. Očigledno da one nacionalne ekonomije koje su privredni rast i razvoj zasnivale na pružanju usluga i razvoju turizma su veoma pogođene krizom, sa potencijalno pogubnim posljedicama, za razliku od onih kod kojih je realni sektor zauzimao i zauzima lidersku poziciju, koji gotovo da krizu ni ne primjećuju.  
Godina je za nama, ali nažalost, kriza nije prošla. Studije renomiranih institucija koje sam imao priliku da čitam izvode argumentovane zaključke, koje predviđaju završetak svjetske ekonomske krize u periodu od 2018. do 2020. godine. Izvjesno je da ćemo i mi dijeliti sudbinu preostalog dijela svijeta koji ima sličnu privrednu strukturu i stepen razvijenosti. Ovo znači  da je realno  očekivati da će se u narednoj godini plamen krize još više razbuktati. Logično je da ne smijemo sjedeti skrštenih ruku i čekati širenje krize, jer će štete i posljedice biti drastičnije. Čini se da u dosadašnjem periodu preduzete aktivnosti nisu suzbile širenje kriznog plamena. Očigledno da vrlo brzo zaduživanje i čekanje na strane investicije, koje, nažalost nisu dočekane u željenom nivou, ne samo da nisu ublažile krizu već su dodatno razbuktali vatru. Kroz brzo zaduživanje smo budžete narednih godina znatno opteretili otplatama kredita i ne malim kamatama, a iščekivanje nagoviještenih, ali nerealizovanih stranih investicija, uzrokovalo je znatan gubitak vremena koji smo mogli iskoristiti na aktivniji, racionalniji i efikasniji način.
Cjelokupni nacionalni potencijal trebalo bi usmjeriti na razvoj sektora proizvodnje. Na ovaj način se stvara realni prostor za supstituciju uvoza domaćom proizvodnjom (razni oblici energije, poljoprivreda, proizvodnja hrane i pića, drvoprerada, građevinski i ukrasni kamen, građevinski material…), a time i smanjenja spoljnotrgovinskog deficita, povećanja stepena zapošljavanja, povećanja budžetskih prihoda.
Da bi se realni sektor afirmisao, sredstva IRF-a treba dominantno koristiti za ovu namjenu. Normativno urediti rokove plaćanja kod dužničko-povjerilačkih odnosa, na način kako je to urađeno u EU i obezbijediti doslednu primjenu istog. U zakonodavstvu vratiti AC naloge kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja. Uvesti licence za uvoz čime bi se obezbijedila tržišna prednost domaćim proizvodima. Afirmisati nacionalnu medijsku kampanju kupovine domaćih proizvoda (što su sve države u okruženju mnogo ranije uradile), uz uključivanje sportista, umjetnika, javnih ličnosti… Obezbijediti veću budžetsku podršku i poreske olakšice proizvodnim programima. Prednost dati povećanju PDV za popunjavanje budžetskog deficita, u odnosu na kreditno zaduživanje, kao i unaprijediti fiskalnu disciplinu.
Iako se može primijetiti određeni protekcionizam u gore predloženom, ali protekcionizam je svojstven mnogo većim, bogatijim, i tehničko-tehnološki razvijenim zemljama od naše. Uostalom, u malim ekonomijama, kakva je naša, gotovo da je nemoguće obezbijediti konkurentni razvoj realnog sektora bez protekcionizma, osim ako je razvoj zasnovan na prirodnim bogatstvu i prednostima.
Crnogorski poljoprivredno-prehrambeni sektor u prethodnoj godini je, pored ekonomske krize, pogođen obilnim proljećnim poplavama i nezapamćenom sušom. I pored ovog, pokazao je priličnu  izdrživljost  i vitalnost. Ipak, ekonomska kriza nije mogla zaobići ovaj privredni sektor. Smanjenje kupovne moći uticalo je na smanjenje obima i izmjenu strukture kupovine. Ograničeni porodični budžet prouzrokovao je pad prometa manje kvalitetnih proizvoda. Proizvođači ovih proizvoda su, da bi spriječili pad prodaje, išli na dodatno sniženje cijena, što na dugi rok slabi njihov finansijski položaj i može ugroziti rentabilnost, a time i likvidnost. Kako je riječ o kupovini, crnogorski potrošači, u granicama porodičnog budžeta, uglavnom preferiraju kvalitet, pri čemu mogu da štede na svemu, ali ne i na dobroj (kvalitetnoj) hrani. Jer hrana je hrana i na njoj se ne štedi, odnosno na njoj se ne bi smjelo štedjeti.
Nema razloga da se slična dešavanja ne ponove i u narednim godinama. Proizvođači hrane lošijeg kvaliteta, će da bi obezbijedili opstanak, i zadržali interesovanje kupaca, smanjivati prodajne cijene, ali postizanje konkurentskih prednosti na osnovu cijena često bude vrlo pogubno. Jer, je kod jeftinih nekvalitetnih proizvoda profitna stopa prilično mala, pa kroz korekciju cijena naniže, postoji opasnost da ona dobije negativan  predznak. Kvalitetni proizvođači će vjerovatno zadržati iste cijene, i time zadržati  zadovoljavajuću stopu profita, a povećanje prodaje tražiti na štetu nekvalitetnih proizvođača koji će nestajati.