You are here

Za uspjeh su najvažniji rad i ambicija

01/07/2014

Čedo Šćepović je radni vijek  proveo u privredi, važio je za rukovodioca sa velikim stvaralačkim potencijalom i sposobnošću da ostvari pozitivne rezultate u svim kolektivima čak i u uslovima koji nijesu išli na ruku biznisu. U poslovnim komunikacijama, jednako je uspješno sarađivao sa domaćim i stranim firmama. Visoki profesionalni standardi, etičnost i kultura poslovnog ponašanja, odgovornost prema klijentima i zaposlenima, suština su njegove biznis filozofije. Ističe da je cio život gradio dobre odnose sa ljudima: povjerenje, poštovanje, pomoć... Zato ne čudi što je svojevremeno, kada je bio izuzetno otežan platni promet sa inostranstvom, od stranih partnera dobijao robu i na riječ i na odloženo plaćanje. Za njega nije bilo nerješivih problema, uvijek je težio boljem, a tačnost i kvalitet bile su paradigme od kojih nikada nije odstupao. Rekli bi, radio je po japanskim standardima. I to pola vijeka. Danas, s mjerom i energično, govori o svojim poslovima, o tome da je najbitnije raditi, imati ambiciju, uvažavati ljude sa kojima se radi. Zakoračio je u devetu deceniju, a i kratak razgovor sa njim svijedoči da je čovjek visokog integriteta, intelektualac, čije se riječi pamte i poštuju. Potomak je Neša Šćepovica, predsjednika opstine Podgorica između dva svjetska rata, uglednog trgovca i humaniste, drugog predsjednika od osnivanja Privredne komore Crne Gore (tada se zvala Trgovačko-industrijska i zanatska komora).

Glasnik: Kako danas gledate na Vaš profesionalni angažman u Remontu, Mašinoprometu, Industrijaimportu, Businessmontenegru? Pojedine od tih firmi vodili ste kroz dosta teške ekonomske periode...
Č. Šćepović: Istina je, u svim navedenim firmama sam radio i bio na rukovodećem mjestu. Prvo zaposlenje 50-tih godina prošlog vijeka je u Auto Remontu gdje sam bio tehnički direktor, kasnije generalni, zatim Mašinoprometu, Industriaimportu, Industriaimpexu i Businessmontenegru, odakle sam pošao u penziju 2004. godine.
Iako su poslovale u različitom društveno-ekonomskom ambijentu, kako u vrijeme socijalizma tako i periodu prestrukturiranja privrede, meni kao rukovodiocu je najvažnije bilo da firme izvršavaju svoje zadatke i obaveze kvalitetno i na vrijeme.
Osim Auto Remonta koji je vršio usluge popravke, ugradnje i prodaje auto djelova, ostalim firmama je osnovna djelatnost bila spoljna trgovina, uvoz nedostajućih sirovina, gotovih i poluproizvoda i opreme za domaće tržište, izvoz domaćih proizvoda na ino tržišta kao i reexport, a sve za potrebe naših giganata KAT (današnji KAP), Radoje Dakić, Željezara, Polimka, Marko Radović, Institut Igalo i dr. Bili smo prisutni na velikim tržištima kao što su Rusija, Čehoslovačka, Poljska, Njemačka, Italija ...
Glasnik: Bili ste uspješan rukovodilac i u teškim uslovima u vrijeme rata, sankcija, tranzicije…
Č. Šćepović: Poseban izazov je bilo poslovanje u otežanim uslovima privređivanja kakvi su bili za vrijeme tranzicije, rata i sankcija. Uspijevali smo u tom periodu da bez zastoja, kao ovlasćeni uvoznik za potrebe zdravstva Crne Gore, nabavljamo opremu i medicinska sredstva. U vrijeme otežanog platnog prometa sa inostranstvom dobijali smo robu i na riječ, na odlozeno plaćanje. Imali smo zastupništva i konsignacije sa značajnim i renomiranim ino dobavljačima, jer je firma Businessmontenegro bila prepoznata kao ozbiljan partner.
Firme su bile osposobljene stručno i kadrovski, vodilo se računa o radnicima, prije svega uslovima za rad kao i usavršavanju mlađeg kadra u zemlji i inostranstvu, ne samo iz firmi kojima sam rukovodio već i onih za koje smo obavljali usluge uvoza i izvoza (ljekari, inženjeri ...)
Glasnik: Šta Vam je kao direktoru bilo najvažnije?  
Č. Šćepović: Bio sam zahtjevan rukovodilac, tražio da se sve završi na vrijeme, pa smo ne rijetko moji saradnici i ja radili popodne i vikendom. Moje pravilo je bilo da prvi dođem na posao, a poslednji izađem. Radno vrijeme nam se nije završavalo odlaskom kući, već smo bili u kontaktu i u kasnim satima. I danas kad se sretnemo, sjetimo se toga, i bude nam drago da je bilo tako.  
Pošten odnos prema radu, a to znači preuzeti sve obaveze i odgovornosti, biti uvijek otvoren i spreman za posao, ne bježati od problema već ih rješavati, biti korektan i pouzdan partner bili su vodilja u mom profesionalnom angažmanu, što je davalo  svoje efekte kroz pozitivno i uspješno poslovanje.
Mišljenja sam da rukovodilac iza sebe treba da ostavi dobro obučeni kadar i firmu na stabilnim nogama.
Glasnik: Kao uspješan privrednik zaslužili ste Nagradu Privredne komore Crne Gore 2000. godine. Nakon toliko vremena, ocijenite značaj koji za Vas ima to priznanje najstarije domaće asocijacije privrednika.
Č. Šćepović: Za mene koji sam u privredi proveo pola vijeka i dobijao brojne nagrade i priznanja, moram reći da je ova nagrada na prvom mjestu po značaju. Doživljavam je kao priznanje i vrednovanje moga rada i mene kao ličnosti, a ja sam u potpunosti bio posvećen razvoju privrede u Crnoj Gori. Posebno što dolazi od institucije na koju sam uvijek bio upućen i doživljavao kao mjesto gdje se osjećate kao svoj na svome. Neće biti suvišno da kažem da sam, u vrijeme kad je Ante Marković bio predsjednik Privredne komorе Jugoslavije, obavljao dužnost potpredsjednika, zato na ovu nagradu gledam sa posebnim emocijama.
Glasnik: Da li ste bili u mogućnosti da prethodnih godina posjetite Košice, čiji ste počasni građanin? Objasnite našim čitaocima kako ste stekli tu laskavu titulu, ali se i prisjetite „praških dana“, odnosno perioda kada ste predstavljali Industriju import u glavnom gradu tadašnje Čehoslovačke.
Č. Šćepović: Odlazak u Čehoslovačku predstavlja krunu mog dotadašnjeg rada i omogućio je da još više iskažem svoje potencijale kao privrednik. Predstavljao sam firmu Industriaimport, ali bio angažovan i od drugih firmi (npr. Drvoimpex). Praških dana se rado sjećam, tamo sam boravio četiri godine (1982.-1986.), to je period lijepih događanja i uspomena. Do mog dolaska, na ovom tržištu je 70% poslovanja za Crnu Goru obavljala firma Genex iz Srbije, a ostatak preduzeća iz Crne Gore. Pitao sam se zašto bi neko drugi radio poslove za nas kad mi imamo potencijala. Odmah sam se aktivirao, obilazio razne firme i institucije i obezbjeđivao posao, pa se taj odnos promijenio u korist Crne Gore, na sto sam posebno ponosan.
U to vrijeme sa Čehoslovačkom su se radili veliki uvozno - izvozni aranžmani. Sve tadašnje ugovore sam lično potpisivao u ime Crne Gore, što je bila velika odgovornost i obaveza.
Dobili smo tada povoljan kredit od 50 mil USA dolara za ulaganja u tehnologiju KAT-a sa ciljem pospješivanja izvoza aluminijuma. Izvozilo se rano voće i povrće, aluminijum, tekstil, koža. Uvozilie su se sirovine za KAT, Željezaru..
Što se tiče vašeg dijela pitanja za Košice, moja zadnja posjeta je bila 1989. godine Nažalost, zbog zdravstvenih problema i već pristiglih godina nijesam putovao.
Košice su imale razvijenu prehrambenu industriju i crnu metalurgiju. Radili smo mnoge poslove na tom polju. U to vrijeme pobratimili su se gradovi Titograd i Košice.
Tačno, ja sam postao počasni građanin Košica. Tu laskavu titulu vjerovatno treba zaslužiti. U životu kao i u poslu cijenim otvorenost i tačnost, kad sam preuzimao obaveze nastojao sam da ih završim, nisam davao prazna obećanja, bio na usluzi za svaku vrstu pomoći, pretpostavljam da sam kao takav bio prepoznat u ovom gradu.
Gradonačelnik Košica je bio gospodin Rudolf Šuster sa kojim sam imao izuzetno dobru saradnju. Kasnije je postao predsjednik Slovačke. Ispričaću nesto sto je bilo vrlo značajno za mene. Prilikom posjete Slovačkoj predsjednika Filipa Vujanovića, mislim da je bilo 2000 g., gospodin Šuster se interesovao za mene i uručio pozdrav.
Kad je bila uzvratna posjeta Crnoj Gori, gospodin Šuster je izrazio želju da i ja prisustvujem zvaničnom ručku. Sa velikom radošću i zadovoljstvom smo se sreli i evocirali uspomene.
Čitav svoj zivot sam posvetio njegovanju odnosa sa ljudima, bilo poslovno ili prijateljski, te mi je i ovaj susret potvrdio da se poslovni moral, stečeno povjerenje i korektan odnos ne zaboravljaju.
Glasnik: Izreka je da iver ne pada daleko od klade. Poslovi gen naslijedili ste, moguće, od Neša Šćepovića, drugog predsjednika od osnivanja Privredne komore Crne Gore (tada se zvala Trgovačko-industrijska i zanatska komora), uglednog trgovca i humaniste kojeg pamte i po tome što je u vrijeme nemaštine često pomagao siromašnima i ljudima u nevolji. U kakvom sjećanju Vam je ostao gospodin Nešo Šćepović i molimo Vas da približite njegovo djelo našim čitaocima? Da li se uopšte može povući paralela između trgovačke djelatnosti u tom periodu i danas?
Č. Šćepović: Može se i tako reći, mada mislim da je gen samo inicijalna kapisla, sve ostalo je rad i ambicija.
Nešo Šćepović je brat od strica mom ocu. Ja ga se sjećam tako što sam kao dječak od šest-sedam godina bio izabran za polaznika, po običaju za vrijeme Božića. Sjedio sam sa njim i njegovom porodicom za trpezom i bio tretiran kao veoma važan gost, čak sam sjedio na čelu stola. Možete zamisliti kako sam se osjećao, vrlo uzbuđeno i srećno.
Strika Nešo je bio srdačan i energičan čovjek, bio je ugledni trgovac, posjedovao je trgovačke radnje, Monopol, električnu centralu, hotel. Moji roditelji su radili kod njega. I njegova braća su bili trgovci, jedan u Šavniku, drugi u Dubrovniku i tako su porodično razvijali trgovačku djelatnost.
Poznato je da je bio predsjednik opštine Podgorica skoro petnaest godina (1925-1940), što dovoljno govori o njegovoj popularnosti. Iz priča sam i ja saznao da je bio human čovjek, vodio je računa o siromašnima, pomagao im u hrani, ogrijevu i novcu svojim sopstvenim sredstvima, nikad iz opštinske kase. Podgoričani su ga zvali ”sirotinjska majka”. Pričali su mi da kad su mu se ljudi zahvaljivali na pomoći, njegov odgovor je bio “zahvaljujući vama ja sam gradonačelnik, vi ste me izabrali”
Za njegovog mandata je elektrificirana je Stara varoš 1926. godine, otvorena pruga na liniji Podgorica-Plavnica 1927. godine, sa željezničkom stanicom u blizini Sahat-kule, uspostavljen je vazdušni saobraćaj Podgorica-Beograd, prvi avion je poletio 1938., što je narod prokomentarisao: “Avion Podgorica krstila ga Nešovica” i još mnogo toga se radilo na     razvoju Podgorice.
Pored funkcije predsjednika opštine, bio je dugogodisnji predsjednik Trgovačko-industrijske i zanatske komore u Podgorici (1930-1941) i svojim angazmanom doprinio unapređenju te organizacije.
Trgovačka djelatnost je u to vrijeme bila veoma zastupljena i razvijala se kroz porodični biznis, možda bi se tadašnje manje trgovačke radnje mogle uporediti sa sadašnjim samostalnim trgovinskim radnjama. I tada kao i danas su važila sva trgovačka pravila, profesionalnost u poslu gdje partneri moraju biti zadovoljni. Prvobitna Udruzenja trgovaca koja su se formirala samoinicijativno mogu se porediti sa današnjom Unijom poslodavaca. Trgovina je uglavnom bila lokalnog karaktera sa prometom na ograničenom prostoru. Danas je to, na svu sreću, mnogo razvijenije i jednostavnije zahvaljujući ubrzanom tehnoloskom razvoju (komjuteri, internet…), tako da danas trgovina ne poznaje granice.    
Glasnik: Pomenuli smo da je o Vama već pisao časopis Privredne komore Glasnik, koji 2014. proslavlja pola vijeka od izlaženja prvog broja. Da li ste bili u mogućnosti da pratite razvojni put Glasnika i kako ocjenjujete njegov značaj kao informatora privrede?
Č. Šćepović: Koristim ovu priliku da Vam čestitam 50-ogodisnjicu izlaženja časopisa “Glasnik”. Moram priznati da sam ga mnogo više čitao dok sam bio radno angažovan, ali imao sam prilike da pregledam i pročitam neke skorije. Mogu reći da sam prijatno iznenađen kako se razvio i unaprijedio po obimu i dizajnu. Primjećujem da obrađujete sve značajne i aktuelne teme, pružate informacije koje su izuzetno korisne privrednicima i ljudima koji žele da se bave biznisom. Zasluzujete zaista najvišu ocjenu i želim Vam da i dalje tako nastavite.
Glasnik: Pratite li rad Privredne komore Crne Gore i kako ocjenjujete njeno zalaganje da unaprijedi poslovni ambijent u Crnoj Gori?
Č. Šćepović: Kao sto sam rekao, Privredna komora Crne Gore je za mene, kao dugogodišnjeg privrednika, institucija od izuzetnog značaja. S obzirom da sam nekada sarađivao i učestvovao u radu Komore i danas, kao penzioner, sa velikom paznjom pratim njen rad, uglavnom putem medija. Ponekad navratim da obiđem svoje prijatelje, a pozivan sam na svečanosti koje priređujete, zašto sam Vam veoma zahvalan.To samo govori da ne zaboravljate i da poštujete staru gardu.
Mislim da sada, prije svega, zbog ukupne društveno-ekonomske situacije, PKCG najaktivnije učestvuje u unapređivanju poslovnog ambijenta u Crnoj Gori, otkad pamtim, a pamtim mnogo. Koliko primjećujem dosta se radi na promociji proizvoda iz Crne Gore da bi se pospješio izvoz što je jako dobro, organizuju se brojni sastanci sa privrednicima na razne teme, sve u cilju podsticanja kvaliteta i rješavanja mogućih problema. Veoma je značajna i saradnja na međunarodnom nivou, čak i sa prekookeanskim zemljama, što je izuzetno važno za investiciona ulaganja u Crnu Goru.
Za sve ovo i još mnogo toga, ističem predani rad gospodina Velimira Mijuškovića i njegovih saradnika. Mogu reći da sa posebnim zadovoljstvom i velikim povjerenjem gledam na sve aktivnosti rukovodećeg tima PKCG. Takođe i njima zelim da tako nastave i siguran sam da našu Crnu Goru čeka bolja budućnost.
Glasnik: Okarakterišite aktuelni ekonomski trenutak u Crnoj Gori. Da li bi Vam bilo izazovno da rukovodite nekom kompanijom u ovom vremenu globalne krize?
Č. Šćepović: Aktuelni ekonomski trenutak u Crnoj Gori, prije svege zbog globalne krize koja nije ni nas zaobišla, nije najpovoljniji. Ali to ne znači da treba sjedjeti skrštenih ruku. Država pokušava da na razne načine daje smjernice privrednicima i pomaže u stvaranju povoljnijeg ekonomskog ambijenta. Znači, moj savjet bi bio da se privrednici ili kako se danas zovu menadžeri, maksimalno angažuju i svojim idejama, predanim i profesionalnim radom doprinesu privrednom boljitku Crne Gore. Ne zanositi se velikim poslovnim poduhvatima koji njesu u stanju da se isprate i dovedu do kraja.
Što se tiče drugog dijela pitanja mogu vam reći da sam mlađi bilo bi mi izazov, ovako mogu da učestvujem samo nekim dobronamjernim savjetom, zahvaljujući velikom iskustvu.